Enzo Ferrari – intenzivan život kreatora najskupljih sportskih automobila

DJETINJSTVO ISPUNJENO STRAŠĆU PREMA VOZILIMA

Enzo Ferrari došao je na svijet na isti način na koji je i živio – vrlo dinamično i spektakularno. Tog dana, 18. veljače 1898., u Modeni (sjeverna Italija) izbila je velika snježna oluja – toliko jaka da je
za prijavu novorođenčeta trebalo dva dana.

Enzo je od djetinjstva pokazivao interes za automobile. Njegovi idoli bili su Felice Nazaro i Vincenzo Lancia.
S 10 godina otišao je s ocem i bratom Alfredom na automobilske utrke u Bolognu – tako je započela velika strast. Treba dodati i strast potpomognutu poslom – doduše nad drugim prijevoznim sredstvima osim osobnih automobila.
U pauzi od igre i učenja, mladi Talijan pomogao je voditi obiteljsku radionicu za popravak lokomotiva, pa ga je buka pogona i zveckanje lima pratilo od samog početka.

Nakon očeve smrti 1916., Ferrari junior je radio u više od obiteljskih radionica i studirao, stekavši diplomu tehničke škole. Tijekom Prvog svjetskog rata Enzo je – poput mnogih mladića – morao služiti u vojsci. Služba se pokazala blagonaklonom prema njemu, jer je bio zadužen za vojni transport.
Čak i u teškim okolnostima, dakle, njegovi su se interesi ostvarivali.

Tehnologija i automobilizam nisu bili jedini “hobiji” Enzija Ferrarija. Također je sanjao o karijeri… opernog pjevača. Kako i priliči Talijanu, mladić iz Modene volio je glazbu. Priroda ga je obdarila snažnim glasom, ali i nedostatkom glazbenog sluha, što mu je umanjilo šanse za veliku umjetničku karijeru. No, u svakoj nesreći ima neka sreća, jer Ferrarijeva druga velika želja bila je natjecanje u utrkama izdržljivosti. I već je uspio ispuniti taj san, iako se nije dogodilo odmah.

Nakon vojne demobilizacije, mladić je u zimu 1918. godine otišao u Torino u potragu za srećom.
Bez obrazovanja, bez veza, s jednom preporukom zapovjednika postrojbe, želio se zaposliti u tvornici Fiat. Hladan odgovor inženjera Diega Sorija, tadašnjeg direktora ljudskih resursa tvrtke, bio je poražavajući: “Ne možemo zaposliti bilo koga.” Tko zna bi li Ferrari za života postao legenda da je Sorijev odgovor bio drugačiji.

RACE TO SUCCEED

U potrazi za novim putevima karijere, Enzo je počeo raditi kao testni vozač za C.M.N. (Costruzioni Meccaniche Nazionale) 1919., a to vrijeme se dogodio njegov prvi natjecateljski debi u Parmi – Poggio di Berceto, gdje je završio četvrti.

Do 1931. vozio je za trkaći tim kultnog Alfa Romea, i to bez prsluka s natpisom “test”. Upravo mu je taj tim omogućio da dovoljno raširi krila i da dođe do podija relija Savio 1923. Šest godina nakon ovog uspjeha, Ferrari je pokrenuo vlastiti trkaći tim, koji je uključivao velike trkaće talente. “Scuderia Ferrari” (u prijevodu “Ferrarijeva ergela”) – jer tako se zvao tim – bilo je ostvarenje Enzovog sna o timu sastavljenom isključivo od talijanskih trkača. I dalje su vozili vozila marke Alfa Romeo, s čime se mladi Talijan neko vrijeme počeo baviti, a tada je njegov logo već bio poznati vrbovit konj na žutom štitu.

Godine 1938. Enzo je preuzeo upravljanje tvorničkim odjelom Alfa Romea. Bio je okupiran raznim poslovima, od regrutiranja sposobnih zaposlenika do pomoći u dizajniranju automobila, no nažalost, dvije godine kasnije, s izbijanjem rata, tvrtka je bila prisiljena promijeniti fokus na vojnu proizvodnju. Rezultat je bio da je Ferrari napustio posao i tražio nove prilike. Ovaj put već pod svojim uvjetima.

CRNI KONJ TALIJANSKOG MOTO SPORTA

Trkaći tim, osnovan na Ferrarijevu inicijativu, natjecao se na stazama do 1932. godine. Ukupno je u 47 startova ostvario 13 pobjeda što je pristojan rezultat, ali nikakvo otkriće. On svakako nije ušao u Ferrarijevu sportsku povijest kao izvanredan vozač, već prije kao sposoban i ambiciozan trkač i menadžer tima.

Također, upravljački zadaci koji su mu dodijeljeni u Alfa Romeu nisu baš zadovoljili njegove ambicije.
Enzo je želio djelovati, konstruirati, voziti strojeve vlastitog koncepta – poboljšane, s još boljim performansama. Znao je reći: “Nisam mogao pronaći auto o kojem sam sanjao, pa sam odlučio da ću ga sam napraviti.”

Najveći životni cilj entuzijasta iz Modene bio je napraviti najbolji, najbrži trkaći automobil s prepoznatljivim likom konja. Brza kopita trebala su prva prijeći cilj. I to u najljepšem stilu.

Kako provesti ovaj plan u praksi, bez odgovarajuće inženjerske obuke i bez posebnog talenta za gradnju? Dovoljno je bilo biti Enzo – karizmatični govornik i uvjerljivi biznismen s “nosom za ljude”. Uspio je okupiti oko sebe talentirane automobilske programere – izvanredne inženjere poput Vittoria Yana, dizajnera marke FIAT, čiji je trkaći model Alfa Romeo P2 višestruko nagrađivan diljem Europe. Među ostalim dizajnerima bili su bivši inženjeri Alfa Romea Alberto Massimino i Vittorio Bellentani te stalni suradnik Scuderia Ferrarija Enrico Nardi.

Godine 1939. Enzo je osnovao Auto-Avio Construzioni, tvrtku koja će proizvoditi alate i dijelove za zrakoplove i trkaće automobile. I ove planove, kao i kod Alfa Romea, poremetio je rat. Neko je vrijeme stoga AAC morao proizvoditi ne automobile, već motore za male borbene zrakoplove. Kako se pokazalo, ova prividna “stagnacija” pokazala se kao odskočna daska za rast. Ferrari je na temelju ugovora s vladom zaradio dovoljno novca da nastavi san o proizvodnji sportskih automobila. Ubrzo je tvrtka zapošljavala više od 100 ljudi.

Nakon rata, 1947. godine, osnovana je marka Ferrari, odnosno ona koja pod tim imenom funkcionira i danas.
U isto vrijeme, tvornica u Maranellu ostavila je prvi model automobila s potpisom – konkretno, 125 S. Automobil je bio dvosjed s kabinom bez krova. Imao je lagani ljestveni okvir, poprečnu oprugu sprijeda i krutu stražnju osovinu obješenu s dvije lisnate opruge.

Povijesno vozilo, sudjelovalo je u prestižnim Grand Prix utrkama, pobjeđujući u Rimu, Mille Miglia i 24 sata Le Mansa. Uspjesi na stazama poklopili su se s komercijalnima. Postojala je sve veća publika bogatih kupaca, potencijalno zainteresiranih za skupe luksuzne sportske automobile. Međutim, kasniji i razvijeniji modeli poput Modene ili F430 doprinijeli su procvatu marke.

Biografija Enza Ferrarija, od trenutka kada je osnovao vlastiti brend, bila je intenzivna, a životni stil ubrzan. Talijan se stalno selio: iz Torina, u Milano; iz Modene u Maranello, ali je ipak ostao vjeran rodnom gradu.

POVIJEST LEGENDARNOG LOGOTIPA

Odakle koncept za jedan od najpoznatijih logotipa u povijesti automobila? Priča je prilično dirljiva i odnosi se na talijanski patriotizam.

Službeno je nastao 1923. godine kao rezultat susreta s roditeljima Francesca Barakkija – herojski preminulog talijanskog pilota. Oni su bili ti koji su predložili “simbol za sreću”, naime crni konj koji se propinje na dva kopita u ekstatičnoj radosti. Ferrari je za sebe dodao zlatnu pozadinu, koja je službena boja njegovog rodnog grada Modene.

O ŽIVOTNIM OBRATIMA GLEDANIM KROZ TAMNE NAOČALE

Život Enza Ferrarija, iako vrlo bogat i prilično uspješan, nije bio jedan od najlakših i bio je prepun
prepreka – teška bolest španjolske gripe (tijekom I. svjetskog rata), prerana smrt sina Dina (imao je samo 24 godine), smrt čak šestorice vozača “Scuderia Ferrari” (između 1955. 1956) i suđenje za ubojstvo iz nehaja na stazi Mille Miglia. Godine 1969., kao rezultat rastućih financijskih problema i brojnih neuspjeha na utrkama, Enzo je prodao 40% udjela u svojoj tvrtki konglomeratu FIAT. Još 50% prodano je nakon njegove smrti, tako da je samo 10% vrijednosti tvrtke prešlo na njegove potomke.

Posljednjih nekoliko desetljeća života, a vjerojatno i otkad mu je sin pokopan, Enzo je nosio tamne naočale. Bio je to njegov zaštitni znak, za okolinu svojevrsni simbol žalosti, ali i vješto maskirane unutarnje tajnovitosti.

ENZO FERRARI, STVARNA TALIJANSKA LEGENDA

Kakav je bio Enzo Ferrari? Pun elana, pametan, vrlo zahtjevan prema svojim suradnicima, karizmatičan, ali i strašljiv. Govorilo se da pati od klaustrofobije, a neki tragični događaji ostavili su trajni trag na njegovoj osobnosti. Unatoč golemoj slavi, vodio je relativno običan život.
Rijetko je davao intervjue i klonio se dužih posjeta većim gradovima, što ilustrira činjenica da, kao Talijan, nikada nije bio u Rimu.

Marka sportskih vozila koju je stvorio postala je legendarna još za njegova života. Ideja koja stoji iza ekskluzivnih automobila bila je da svaki vozač treba doživjeti natprosječnu udobnost dok se može natjecati u brzini.

Enzo Ferrari bio je na čelu tvrtke sve do svoje smrti 1988. godine, što je impresivno s obzirom da je doživio čak 90 godina. Preživio je dva rata, uspon i pad mnogih ekonomija te na kraju, tragično, smrt sina i supruge . Talijani ga i dan danas smatraju legendom, velikim domoljubom, uzorom. Na isti ga način tretiraju i mnogi ljubitelji automobila.